Darovi za aristokratizirane.
Wave of Mutilation
Što ako su uši oči i oči uši i mi smo svi
zarobljeni u gnusnom zvukovodu svjetla?*
Svjetlost ne može biti prolaz zvuku,
nikako. (Može u običnih par dimenzija)
Uvijek svjetlost prolazi kroz zvuk,
zvuk je uvijek rastvoren i zapravo
ne ispunja prostor, svjetlost je
skoro uvijek jednocrtna, sva
njena raspršenost je umjetnička
varka.
[Skeptici su čestice svjetlosti
Njihova su vjerovanja sjena]
Vidim bolje kad ne gledam.
Vidim bolje kad ne gledam.
Kada dlanovima JAKO pritisnem oci i uprem prste snazno od neku povrsinu kao sto je
zid ili stol.
tako da su mi oci posredno uprte o zapreku.
Vidim bolje kad ne gledam.
i nekakvi trzaji mi kaljaju zatvorene oci
kao da trepcem to sve izgleda. imam osjecaj treptanja. to me zbuni i vise nisam sigurna jesu li mi
oci otvorene ili zatvorene.
i zaista, vidim bolje kad ne gledam.
jer, svo ovo svjetlo koje mi nazivamo bojama
zapravo je samo milijun odbijajucih fotona.
shvacate li, oni se odbijaju od svih ovih stvari,
pa zasto, zasto ih mi upijamo?
tko nam dade to pravo???????
to je vrlo zlo od nas, tjerati nesto sto se odbija i od nas same
da ulazi u nase oci.
bolje je biti kao konj.
stavlja mu se ona onakva zastita, da ga zmije sa strane ne plase.
svo zlo se odbija od te zapreke.
a da li konj zeli te zmije vidjeti??
ne!
zasto?
jer je konj.
Ja sam Debil s velikim D.
da li vi shvacate koliko zlo mi pogledom nanosimo bojama?
ostavimo fotone na miru. cvrsto zatvorimo oci.
znam da lazem samu sebe, ali idealni fotoni, njima nanosimo
manje zlo od relanih.
A sad, sad idem uciti Politiku i gospodarstvo.
sto je uistinu dosadna stvar.
stranke i politicke utakmice i politicka djelovanja.
I take no lesson from people who don't even have decency to put accents
in quoting greek words.
zasto o zasto pisem o politici?
Debil sam s velikim D.
Predstavlja nekakav izvjesni uzitak vrijedjanje mene. Probajte vi!
Ars Poetica
Prekinimo neznanje o aliteraciji
Stvorimo sonete od slova
Svakom interpunkcijom prema naraciji
svakim novim stihom do necijih snova
Kamen papira su slojevi koji
prekrivaju akt rijeci,
skulptura alfabeta kojim se doji,
u kojoj slika poput glazbe zveci.
Trojedino kraljevstvo stiha, slike i glazbe
kraljuje kroz osjecaj melodije koja opisuje plutanje,
vlada kroz osjecaj slike koja uokviruje odmazde,
pociva na prstu prava koje dopusta covjekovo lutanje.
Poput price o cvilecoj kuji,
naslikani stih bruji.
"ti si u kaosu"
these nights
of silver screams
and purple smokes
talijanski
engleski
spona sputava
a misao progutava
progutaje
orangutane
i bijesne
mutante
auuuu
gle ti buke
gledaj te kuke
gledaj iskasapljene udove
sto svoje svilene dudove
kukcima daju
gledaj raju
gledaj svjetinu
gledaj spletinu
spletaka sto ih stvara
sad vrisak
vraga srebrni
umrljani visak
Ovaj trenutak je Ivana, bas kao i nebo koje nas reflektira.
Ali ona je tako sve.
Budjenje uragana i pojava kukuljice.
Ona je dijete, i leptir i licinka
i filozofija.
I nesuvislost, i rodeo i miris cvijeca
i mekane ruke i glas i
pokroviteljski sarkazam.
I mir svih trokutastih vrtloga i sav treptaj
oronulog srca i rupicastih strahova
i prolaznih svelja i sve
tjelesnosti, sadrzane u najfinijem obliku
oblina i moje nesadrzanje
svih iskustava je opcilo sa
cigaretnom jednostavnoscu njezinih
tragova pamcenja.
Ne, ne zelim da umre.
Sebicno odbijam kraj Nje.
But I'm always far behind me.
Ovaj svijet bi bez njenog porculanskog
osmijeha bio napucenost presvakidasnjih
snova.
Ja sam 0 prema njoj
i to osjecam svakim
dijelom svog srebrnog
bica.
Ne, ne 0. Ja sam potreba.
Bit cu dio glasa. Hocu.
Zadano II.
cuca nas vrijeme
kratkim usisnim tonovima
lijenom se dokonost dezinspirira
"danasnjim jesmo i sutrasnjim nismo"
noktima naskrabane teme.
probudjene iz prekinutih Pet-Ujutro, snovima
pozelimo da nam se zudnja kaosom perfidira
opravadajmo se sa "zaista, mi smo"
Zadano I.
Polje makova tako neodoljivo podsjeca na
naboranu crvenu kakva ce postati kad kapljicom vode napojimo jedan cvijet.
pod Suncem kojeg gledam kroz resetku trepavica.
Silna polja opijuma.
Negdje je odzvonio smijeh.
Pokret medju zelenilom.
suskanje poljupca.
necije suhe usne, ispada teorija tijela kroz poderanu boju
svjezeg.
zabljesnulo je crvenilo u travi. sunce ga uspravilo.
zanjihalo se pod zeljom vjetra.
naprijed hedonisti! tko ce skuhati mak veceras?
29.06 #2
Maknite me od smrti,
ubit ce me svojim vriskanjem.
Cuvstva, preklopite se,
zelim opet plakati.
Pizzicato.
Mekano, ubavo tijelo njegovo.
Ljubav u svojem krugu
nema poznanika.
Gadite mi se.
G.
Lijepo G.
Ne mogu ja ovo.
Skrsit ce mi se mogucnost pri
jos jednom prvom okusu.
Obojica mi se jednako gade
u svojem krugu djelatnosti.
Agli altri uomi:
Vi niste On.
I to je istekao rok
na vasim propusnicama
za zivot.
Maknite se ili postanite On.
***
Zasto me osjecas drugacije?
Izludjuje me.
Vristim vec danima.
Ucini sto trebas, pa da napokon ili
umremo, ili implodiramo, ili se
zaljubimo.
Ova jebena nesuvislost me izludjuje.
Izludjuje!!!!!
Savrsena boli.
Prekini pizzicato. Prekini ga.
Ti i pizzicato ne smijete
zajedno egzistirati jer sam
onda likvidna. Likvizirana.
Dovraga.
Ne smijem ti ovo reci.
Izgrizi me. Sinesteziraj me.
Zvuk i misao nisu dovoljne.
Imitacija.
Sve moje kristalne kandze
panicno se uvukuse duboko u mene
krikom
i od krika
prestrasena, paranoicna tisina
u glazbi pjeva
iako je popodne sparno,
duboko ispod polarnih mora
srebrnim krikom
ovo ljetno popodne
podsjeca na oblacno...
prebolno je.
svaki otkucaj, svaki takt boli
ah, kako boli
svi moji potezi izgledaju
naduto od placa
ja nisam ovdje
to samo neko tudje Ja
igrati se oblacnog popodneva voli
prepolarno.
oblacno popodne #3
***
Otvorio sam oci.
Iznad mene lezalo je tamno, vec naelektrizirano
nebo.
Zatvorio sam opet oci, gutajuci vlazni zrak
kroz bolno, krvavim trnjem izbodeno grlo.
Bjeloocnice su me boljele, crpile su snagu
moje ostarjele volje, kolutajuci naokolo.
Plamteci mrak zaklopljenih vjedja zamijenim
tihim prokletstvom kasno poslijepodnevnog neba.
Postajuci svjestan hladnih si udova, okrenem
glavu u stranu. Metalna mreza ograde
plivala je kroz prostorno-vremenski kontinuum,
sve dok nisam shvatio da me previse
alkohola vec ucinilo budalom.
Vrlo ponosno ustao sam, sto me
kostalo svijesti.
Pao sam na pod, smijuci se svojoj
mizernoj volji jace od munja, melodicnije
od gromova.
Usnuo sam san da nisam sam.
Crno zamijenjeno gadjenjem na
njenom licu postalo je sivo
zarobljeno u susecem
smjesku kojeg sam, sasma
mamuran i krvav, odaslao
divnoj jednolicnosti iza posivjelih,
utrnulih mora. Gore, iznad
ljubicastog shvacanja.
Lezim u snu neprekidnih bolova.
Ja nisam od svijeta. NIsam
za svijet. Za nju. Njeno moralno
shvacanje.
Prestar sam za cekanje.
Moj zivot tinja, a njen je dah
presnazan.
Svako protjerivanje krvi po tijelu
Sizifovo je nasljedje.
Ustani, idi dalje. Ljubljeno te
neshvacanje ocekuje nestrpljivo.
Prokleti bili trachci oblacnog
mi pijanstva.
***
